U plejadi iznimnih umjetnika koji su se izražavali putem kratkog animiranog filma u okviru Studija za crtani film Zagreb filma posebno mjesto svakako zauzima Vatroslav Mimica, jedan od najvažnijih hrvatskih, jugoslavenskih i europskih redatelja svog i svakog vremena, svestrani, gotovo renesansni autor neutažive znatiželje, inteligencije i ljubavi prema čovječjem i univerzalnom usudu ovosvjetskom. I dok je svojim kasnijim dugometražnim igranofilmskim ostvarenjima, kao što su Prometej s otoka Viševice, Kaja, ubit ću te! i Seljačka buna 1573., s dobrim razlogom prepoznat kao izuzetan filmski autor od strane glavnih svjetskih festivala, publike, filmofila i struke, Mimičini filmski počeci u plodnoj atmosferi Zagreb filma nikako ne bi trebali ostati po strani jer je riječ o crtićima koji spadaju u vrhunce čitave crtano-filmske stvaralačke povijesti.
Vatroslav Mimica rođen je 1923. u Omišu i, nakon što je u kratkom životu uspio upisati medicinu, postati ilegalac, zatim otići u partizane i tamo Drugi svjetski rat provesti u sanitetu, liječeći u iznimno oskudnim i opasnim uvjetima ranjenike Narodnooslobodilačke borbe, Mimica u drugoj polovici četrdesetih radi kao urednik i filmski kritičar u Studentskom listu i časopisu Izvor. Godine 1950. to ga dovodi do pozicije umjetničkog direktora tada tek osnovanog Jadran filma.
No stvaralački je impuls u Mimici prejak i on napušta tu sigurnu, ali administrativnu poziciju te prelazi u samostalne vode kao filmski radnik. Nakon režije dvaju dugometražnih igranih filmova, U oluji (1952.) i Jubilej gospodina Ikla (1955.), napokon završava u također novoj instituciji — Studiju za crtani film Zagreb filma, osnovanom 1956. godine — privučen novim strujanjima i novopronađenom slobodom i atmosferom stvaralačkog radikalizma, što se posebno očitovalo u odnosu prema tradiciji i konvencijama svjetskog animiranog filma.
Nakon što je režirao dva spomenuta dugometražna igrana filma, 1957. angažiran je, dakle, kao scenarist u Studiju za crtani film Zagreb filma, gdje upoznaje eksperimentalne filmske istomišljenike poput Dušana Vukotića i Nikole Kostelca. Ta je grupa izbila na svjetsku scenu u Cannesu 1958., gdje je program njihovih filmova nadahnuo francuskog filmskog kritičara Georgesa Sadoula da skuje izraz “zagrebačka škola animacije”. Zagreb film danas upravo tu projekciju, održanu u sklopu festivala u Cannesu 1958., smatra glasovitom projekcijom kojom je inaugurirana Zagrebačka škola crtanog filma.
U svojoj izvanrednoj crtano-filmskoj karijeri Mimica ostvario je niz ključnih filmova Zagrebačke škole. Njegovi najbolji filmovi kombinirali su duboka istraživanja usamljenosti i otuđenja s hrabrim grafičkim eksperimentima koji su jezik ograničene, odnosno reducirane animacije, proširili u novim smjerovima.
Prvo radi kao scenarist s Vladimirom Tadejem te sudjeluje u stvaranju filmova Dušana Vukotića Cowboy Jimmy te Premijera i Na livadi Nikole Kostelca, a u tom svojstvu sudjeluje i u čitavoj maloj antologiji animiranih filmova zagrebačke provenijencije. Iako sam nije ni crtač ni slikar ni animator, Mimica se, oslanjajući se na vlastiti ukus i senzibilitet, upušta u crtano-filmsku avanturu, birajući iznimne suradnike kao što su crtač Aleksandar Marks i animator Vladimir Jutriša, te stvara neke od najboljih crtića iz zlatnog doba Zagrebačke škole. Sljedećih godina Mimica i Marks surađuju na nizu filmova, uključujući vrtoglavu egzistencijalističku parabolu o čovjeku koji juri za vlastitim otiskom prsta pod naslovom Inspektor se vratio kući.
Nakon debitantskog crtanog filma Strašilo (1957.), u kojem se još oslanja na tradicionalnu realističnu tehniku američke škole Walta Disneya i njezin dobro uhodan prosede, status jednoga od svjetskih prvaka modernističke animacije potvrđuje nizom crtanih filmova — Samac (1958., Grand Prix na Međunarodnoj filmskoj smotri u Veneciji), spomenuti Inspektor se vratio kući (1959.) i Mala kronika (1962.).
U pitanju su crtići u kojima Mimica otvara, za modernizam reprezentativnu, temu egzistencijalne alijenacije u svijetu stranaca zbijenih u svjetske megalopolise kasne industrijske civilizacije. U ovim i drugim radovima za Zagrebačku školu Mimica razvija stil zasnovan na reduciranoj animaciji, dokidanju perspektive, plošnim, geometriziranim likovima i složenom međuodnosu ravnih ploha ambijenata, što su sve inovacije i otkloni od klasične, diznijevske škole animacije.
Ova kreativna eksplozija unutar Zagrebačke škole sasvim je u skladu sa zeitgeistom i modernističkim strujanjima ondašnjeg društva, u vremenu kada Zagreb unutar Jugoslavije ne samo da slijedi svjetske pravce i uspjehe nego ih i sam stvara. Od ostalih Mimičinih filmova napravljenih za Zagreb film vrijedi izdvojiti još priču o postanku svijeta i obrtanju vremena Happy End te Perpetuum & Mobile, Ltd., koji je nastao iz serije od šest eksperimentalnih filmova projiciranih u petlji na Expo 61 u Torinu.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Vatroslav Mimica snima svoja najvažnija igranofilmska ostvarenja, visokomodernistička autorska djela koja čine svojevrsnu neformalnu trilogiju: Prometej s otoka Viševice (1964.; Velika Zlatna arena za film i Srebrna arena za režiju, obje ex aequo, te nagrada publike na pulskom festivalu 1965.), Ponedjeljak ili utorak (1966.; Velika Zlatna arena za film, Zlatna arena za režiju te nagrada kritike na pulskom festivalu) i Kaja, ubit ću te! (1967.).
U sva tri filma Mimica koristi različite modernističke pripovjedne i formalne tehnike, kao što su retrospektivno izlaganje, asocijacijom potaknuta sjećanja i struja svijesti glavnog junaka o povratku u rodno mjesto ili nizanje poetskih slika koje nagriza buđenje fašizma u pozadini. Eksperimentu sklona i međunarodno nagrađena fotografija Tomislava Pintera posebno dolazi do izražaja u Prometeju s otoka Viševice i Ponedjeljku ili utorku, dok je snimatelj Kaje, ubit ću te! bio Frano Vodopivec. S obzirom na to da je, uz ova dva iznimna snimatelja, na svom prvijencu surađivao i s filmskim pionirom i duhovnim ocem hrvatskih snimatelja Oktavijanom Miletićem, možemo slobodno reći kako se u Mimičinoj filmografiji očituje i važan segment snimateljske povijesti i razvoja ovdašnje kinematografije.
Završnu veliku fazu u stvaralaštvu ovog velikog filmaša pronalazimo u dva filma okrenuta povijesnim temama, u kojima se ogleda sadašnjost i rađa Mimičina vizija budućnosti. Jer iako uronjeni u prošlost, i Seljačka buna 1573. i Banović Strahinja filmovi su usidreni u ovdje i sada, no pogleda čvrsto prikovanog za horizont gdje počinje budućnost. Seljačka buna 1573. snimljena je 1975., a Banović Strahinja 1981. godine.
Takav je čitav Mimičin opus, prožet dubokim humanizmom, etikom revolucije, borbom za osobnu i kolektivnu slobodu, fizičku i duhovnu slobodu, ukotvljen u lokalnom, ali koje samo odražava dublje, univerzalne istine i ideale te ljubav prema ljudskom, individualnom i neukrotivom.