Od svih prvaka zagrebačke animacije trojica su bili pravi crtano-filmski pioniri i predavači znanja famoznoj postavi takozvanog zlatnog doba. Njihova imena? Walter Neugebauer, Vladimir Delač i — Borivoj Dovniković Bordo. Oni su uvodili buduće autore u tajne zanata i prakse. Tek kad navedemo njihove učenike upućeni će shvatiti o kakvom je transferu znanja u tom ključnom trenutku zapravo bilo riječ jer su Neugebauer, Delač i Dovniković poučavali Kristla, Vukotića, Kostelca, Grgića, Jutrišu, Marksa… Rezultati, nadam se, ne trebaju biti dodatno naglašavani. Rođena je, naime, Zagrebačka škola. Čekalo se samo francuskog “kuma” Sadoula da joj smisli ime kako bi u povijest i enciklopedije sedme umjetnosti mogla biti upisana.
Od trojice “učitelja” najmlađi je Borivoj Dovniković – Bordo, rođen u Osijeku 1930. godine. Tijekom duge i nadasve uspješne avanture na polju stvaralačkog djelovanja potpisivan je kao filmski redatelj, animator, karikaturist, ilustrator i grafički dizajner. Nakon što mu 1936. umire majka, a upravo pred drugi veliki rat i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, otac ga, u nemogućnosti da se sam brine o njemu, kao dječaka vodi baki i djedu u Čepin, gdje dočekuje 10. travnja. Nekoliko mjeseci kasnije, u dramatičnoj epizodi, jedanaestogodišnji je Bordo s ocem izbjegao u susjednu i okupiranu Srbiju, što mu, s obzirom na odnos novostvorene hrvatske države prema manjinama i njezin nacističko-satelitski karakter, vrlo moguće spašava život. Napuštanje NDH nadahnuto je opisao u “Uspomenama”: Ispod nas je Sava. Pa druga obala. Iako je bilo oblačno, nama se činilo da je prekrasan sunčan dan. Sloboda!… Sloboda pod njemačkom čizmom — kakva ironija!
Dovnikovićev dugi život dramatično sjenča turbulentnost ovih prostora i rasprostire se kroz više država i državnih uređenja. Od prve Jugoslavije i monarhije, preko Nedićeve kvislinške Srbije, komunizma i druge Jugoslavije sve do neovisne Hrvatske i liberalne demokracije te, konačno, Europske unije, kapitalizma i dvadeset i prvog stoljeća.
Treće desetljeće prošlog vijeka razdoblje je kada strip postaje izrazito popularan i u svijetu i na Balkanu pa se mali Bordo susreće fatalno s Mikijevim carstvom, odnosno Mikijem Mausom — preimenovanim prvim Disneyevim klempavim herojem. Otuda do nacrtanih likova u pokretu samo je korak koji Dovniković, instinktom vođen, odmah prevaljuje.
I u srednjoj školi oduševljava se ilustracijom i karikaturom, divi se stripovskim majstorima Andriji Mauroviću i budućem kolegi Walteru Neugebaueru, da bi zatim 1949. godine upisao studij na zagrebačkoj Likovnoj akademiji te istovremeno svoju strast prema crtanju kanalizirao u profesionalnu praksu i počeo surađivati sa zagrebačkim novinama, što će nastaviti sve do posljednjeg daha i zadnjeg poteza olovkom — zaključno u tjedniku Novosti nedavne 2022. godine.
Ljubav prema stripu vlastitim je riječima “pretočio u grandiozni životni san”, a uz domaće autore najviše ga fasciniraju radovi Harolda Fostera i Alexa Raymonda, odnosno Princ Valiant i Rip Kirby.
Na akademiji se nije dugo zadržao. Povukla ga je uzbudljiva i inspirirajuća atmosfera u redakciji satiričkog lista Kerempuh, gdje su se pod vodstvom Fadila Hadžića, ključne figure u jugoslavenskoj i hrvatskoj kinematografiji, okupljali talenti. U toj redakciji, gdje nastaje prva ideja za produkciju crtanih filmova, radno mjesto dijeli s jezgrom talenta iz kojeg će nastati novo poimanje animacije.
1951. godine braća Neugebauer, Walter i Norbert, s Franom Vodopivcem iza kamere, a po scenariju Mirka Trišlera te s Dovnikovićem kao crtačem i animatorom, rade Veliki miting i tako stvaraju prvi jugoslavenski/hrvatski animirani film, a time i uvjete da se, s nešto političke volje, pokrene prvo poduzeće za produkciju crtića, Duga film. Tamo se, nakon godinu dana studija i rada u Kerempuhu, zajedno s kolegama zapošljava i Dovniković. Upravo u Duga filmu nastaje njegov debitantski uradak “Goool!” gdje je bio glavni crtač i animator.
Ipak, Duga film kao produkcijska kuća nije trajala dugo te se većina tog kreativnog pogona godinu kasnije vraća svojim karikaturama i ilustracijama, a sam Bordo odlazi na odsluženje vojnog roka, s kojeg u Zagreb uredno šalje svoje crteže. Nekoliko godina po povratku opet je dio iste ekipe koja seli u novoosnovani Zagreb film.
Za čitavu eksploziju stvaralaštva, nastanak i razvoj Zagrebačke škole, sve do slavnih i radikalnih eksperimenata, stilske raznovrsnosti te serije remek-djela, Dovniković kao ključne figure izdvaja dvojicu “krivaca”: svog tadašnjeg urednika i direktora Fadila Hadžića, ali umjetnički respekt i najveću hvalu čuva za spomenutog kolegu i svoj uzor iz mladosti, Waltera Neugebauera, koji je bio: genijalni strip-crtač, još od prije svjetskog rata, jedini koji je mogao pokrenuti animirani film od nule.
I dok su drugi kolege često surađivali i mijenjali uloge iz projekta u projekt, Dovniković je gotovo od samoga početka inzistirao na potpunom autorstvu, što je podrazumijevalo sve — od scenarija, preko animacije do režije.
Od ranih radova s zavidnom dozom zrelosti i majstorstva kao što je Lutkica (1961.), remek-djela “Bez naslova” (1964.) nagrađenog u Oberhausenu, pa slijede Ceremonija i koscenaristički doprinos filmu Muzikalno prase (oba 1965.), preko Znatiželje (1966.), koja je na Festivalu u Annecyju na pragu novog milenija uvrštena među 84 najbolja animirana filma u povijesti, i dalje, uz prvog profesora Baltazara, Izumitelj cipela (1967.) te berlinskim Srebrnim medvjedom 1968. godine ovjenčani biser naslova Krek (1967.) i još, još — Ljubitelji cvijeća (1971.), Škola hodanja (1978.), Jedan dan života (1982.) i Uzbudljiva ljubavna priča (1989.) — pa sve do naših dana, kada su se sjene već izdužile, slika počinje blijedjeti, a crtano-filmski opus Borivoja Dovnikovića Borde završava se i zaokružuje praktično “jučer” znakovito naslovljenom Tišinom iz 2009. koja priziva posljednje riječi Shakespearovog Hamleta: “Ostalo je šutnja”.
Sa šezdesetak pojedinačnih nagrada, preko dvadeset nagrada i priznanja za životno djelo na području animiranog filma u zemlji i inozemstvu njegov opus i doprinos te umjetnički dosezi jednostavno su zapanjujući.
Tijekom raspada Jugoslavije početkom devedesetih, u svojevrsnom ehu onog bijega preko Save, Bordo se seli sa suprugom kod Aleksandra Marksa u Beč. Vraća se ubrzo, no nitko ga ne kontaktira te se nalazi u svojevrsnoj izolaciji do kraja 20. stoljeća i okončanja ratnih sukoba. Sudjeluje u osnutku kulturnog časopisa Prosvjeta u Zagrebu te do smrti 2022. godine crta i ilustrira.
Za sebe je rekao: Bio sam Jugoslaven, prvenstveno u inozemstvu, gdje je bilo časno pripadati toj državi.
Ove, 2024. godine, jedan je park na zagrebačkoj Trešnjevci ponio njegovo ime da klinci budućnosti mogu tamo zuriti u ekrane ili čak poderati koljena.