Nikola Kostelac
Od svih čudesnih i čudnovatih autorskih osobnosti koje su svoja crtano-filmska djela ugradile u ono što danas enciklopedije i povjesničari kulture i filma nazivaju zlatnim dobom zagrebačkog studija, vjerojatno je najmanje poznat ostao Nikola Kostelac, iako to svojim opusom i doprinosom svjetskoj animaciji nikako ne zaslužuje. Možda kraj tako snažnih osobnosti kao što su Vukotić, Mimica i Kristl ovaj četvrti mušketir Zagreb filma nije dobio dovoljno pozornosti. Kristl je bio i slikar i pjesnik, dok su Vukotić te posebno Mimica ostali upamćeni i po dugometražnim igranofilmskim ostvarenjima.
No upravo su Kostelčevi filmovi Premijera (1957.) i Na livadi (1957.) prvi probili led međunarodnih festivala davnih pedesetih prošlog stoljeća. Oba su nagrađena u Oberhausenu — Premijera počasnom diplomom 1958., a Na livadi specijalnom diplomom 1959. — koji se smatra jednim od najvažnijih svjetskih festivala. Istovremeno, oni su najavili svijetu raskid s diznijevskim idealima. Oba filma krasi otklon od standardnog crteža prema apstrakciji geometrijskih oblika te ozbiljna tematika.
Nikola Kostelac rođen je u Zagrebu 1920. godine i po struci je bio arhitekt. Ostat će zapamćen kao jedna od ključnih figura jugoslavenskih reklamnih filmova. Animacijom se počeo baviti 1951. godine, kada radi kao pomoćnik glavnog crtača na filmovima Fadila Hadžića Začarani dvorac u Dudincima i Vukotićevu Nestašnom robotu.
Tada su u njegovu stanu u Teslinoj ulici Dušan Vukotić, sam Kostelac, Vladimir Jutriša i Zlatko Bourek razmatrali ideje i rješenja za namjenske filmove i, razmišljajući kako uštedjeti novac, došli do famoznog rješenja — reducirane animacije. Genijalni element ovog poteza krije se u njegovim estetskim posljedicama jer su, osim na vremenu i materijalu, dobili temeljni impetus koji će učiniti zagrebačku animaciju onime što jest.
Što se Nikole Kostelca tiče, on će postati jedan od osnivača škole te snimiti neka od najuspjelijih ostvarenja tijekom njezina najuspjelijeg perioda. Čistoćom izraza i kompleksnošću teme Kostelac je u svojim najboljim ostvarenjima umjetnički elokventno i koherentno formulirao načela čitavog pothvata. Od ostatka opusa valja izdvojiti Susret u snu, Nocturno, Ring, Djevojka za sve i Cupido, većinom nastali u drugoj polovici pedesetih.
Iz žiže stvaralačkog rada povukao se početkom šezdesetih te je postao voditelj Studija za crtani film, a još se više posvetio namjenskim filmovima, radeći i kao voditelj Studija ekonomske propagande i publikacije. U Zagreb filmu ostao je do umirovljenja 1978. godine. Umro je u Zagrebu 1999. godine.
Aleksandar Marks
Još jedan od ljudi koji su široj javnosti, pa čak i filmskoj, uglavnom nepoznati sigurno je redatelj, crtač, animator, scenarist i ilustrator Aleksandar Marks (1922. — 2002.). Iako je ostavio neizbrisiv trag na jugoslavenskoj filmskoj sceni i među svojim vršnjacima iz Zagrebačke škole animiranog filma — ponajviše je utjecao na oskarovca Dušana Vukotića — Marks je, nažalost, tek povremena usputna bilješka u filmskoj povijesti.
Upravo su Marks i Kostelac, nakon početaka u Duga filmu, realizirali prvi jugoslavenski, odnosno hrvatski animirani film u boji — Crvenkapicu (1954.), u produkciji Zora filma.
Kako je po vokaciji Marks primarno bio ilustrator i grafičar, uz animaciju bavio se i ilustriranjem knjiga, udžbenika i časopisa, tjednika te dizajnom, a kraće vrijeme i stripom. No ono po čemu ga pamti, ili bi ga trebala pamtiti, filmska povijest svakako su njegova hiperstilizirana i osebujna grafička rješenja u nekim od najvažnijih djela zagrebačkog studija, pri čijem je osnivanju sudjelovao, te se nakon zapošljavanja u Zagreb filmu zadržao do mirovine.
Marksov izrazito moderan likovni izričaj nalazi se u temelju i prožima čitavo stvaralaštvo zagrebačke animacije. Uz Kostelca surađivao je na ključnim ostvarenjima Mimice i Vukotića i svi su profitirali od Marksovih zaigranih i eksperimentalnih pozadina koje su sasvim raskidale s tradicijom i konvencijama. Hrvatski biografski leksikon ističe njegov pročišćeni grafizam i osebujne ambijente, osobito u suradnji s Vladimirom Jutrišom i Vatroslavom Mimicom.
Ono što se provlači čitavim Marksovim samostalnim opusom jest sklonost marginalcima i osamljenicima koji se nalaze u sukobu s okolinom. Valja izdvojiti filmove Opsesija (u suradnji s Vladimirom Jutrišom), Pogrebnik, Mòra i Muha.
Ma koliko birao mračne teme i otuđene junake, Aleksandar Marks uvijek im je pristupao otvorena srca i bez predrasuda.
Jedan od najzanimljivijih filmova na kojima je radio sigurno je Mimičin Inspektor se vratio kući, a Marks je na filmu radio kao animator, zajedno s Vladimirom Jutrišom. Scenografiju i pozadine izradio je Zlatko Bourek.
Mimičina vrtoglava bajka o nespretnom policijskom inspektoru radikalan je primjer ograničene ili reducirane animacije i naglašava koliko apstraktna animacija može biti, a da pritom ostane dostupna, razumljiva i zabavna. Pozadine, prozori i vrata iskrivljeni su kako bi oneobičili perspektivu i pojačali misterij, dok je glavni junak, Inspektor Maska, s jedne strane jasno oslonjen na američku noir tradiciju; ispod površine on je više osamljeni činovnik iz kakve Kafkine noćne more te je kao takav skroz u skladu s Marksovim senzibilitetom.
U ovom tekstu jedva da sam zagrebao površinu kreativnog vulkana koji je erupcijom prije sedamdesetak godina u povijest svjetske kinematografije ucrtao grad Zagreb. Imena ljudi koje bi u kontekstu Zagrebačke škole trebalo spomenuti brojna su i većinom nepoznata, no zauvijek će živjeti u pokretnim slikama koje su obećavale budućnost, ukazivale na sadašnjost i pretendirale na univerzalnost i, što je neobično i divno u tome, uspjele.