Od svih genijalaca koji su stvorili autentičan, eksperimentalan i drugačiji izraz u filmskoj animaciji najpoznatiji je ipak redatelj i scenarist Dušan Vukotić i to primarno zahvaljujući svjetskoj slavi nagrade kojom je ovjenčan za svoj kratki animirani film “Surogat” 1962.godine. No, čini se da je upravo činjenica da je to jedina nagrada američke akademije dodijeljena nekom filmu napravljenom na prostoru tadašnje Jugoslavije, kasnije i Hrvatske, pomalo zasjenila i samog Vukotića kao izrazito plodnog i svestranog filmskog autora, ali i ostale kolege iz Zagrebačke škole crtanog filma. Jedan od najvažnijih hrvatskih filmskih teoretičara, Hrvoje Turković, smatra Vukotića “kanonskim igrano-filmskim stvarateljem zahvaljujući kojem je ukupna ondašnja zagrebačka animacija doživljena kao stilska škola, Zagrebačka škola, postavši šezdesetih, a potom i sedamdesetih i nadalje jedinim kulturnim fenomenom tadašnje Jugoslavije koji je postao svjetski poznat, ušao u historije svjetskog filma, a Vukotićevo je ime postalo sastavnim dijelom filmskih enciklopedija i leksikona”. Dušan Vukotić bio je izrazito fokusiran i plodan autor, a u svojem je stvaralaštvu pomirio tradiciju i modernu, povezao je visoku s popularnom kulturom te obranio korištenje animacije kao umjetnosti koja je sposobna promišljati najvažnije teme i pitanja.
Dušan Vukotić rođen je 1927. u Bileći u Crnoj Gori te nakon sudjelovanja u partizanskom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata dolazi u Zagreb na studij arhitekture na Tehničkom fakultetu. Kao dobar crtač s izrazitim talentom za karikaturu koji je demonstrirao surađujući u partizanskom tisku, Vukotić počinje surađivati s tadašnjim hrvatskim satiričkim i humorističkim novinama i časopisima kao što su Kerempuh, Jež, dnevnopolitički list Vjesnik te časopis Filmska kultura. Satirični list Kerempuh mjesto je gdje Vukotić 1953. objavljuje strip “Špiljo i Goljo — prethistorijski ljudi” koji temom i pristupom anticipira svjetski poznati crtano-filmski serijal “Obitelj Kremenko” američkog studija Hanna i Barbera.
Slijedeći potez svog glavnog urednika u Kerempuhu Fadila Hadžića koji postaje direktor novoosnovanog poduzeća za crtani film Duga, Vukotić svoj interes i talent za crtež i karikaturu prebacuje u relativno nov i na ovim prostorima tada nepoznat medij animiranog filma pa tako nastaju crtani filmovi “Kako se rodio Kićo” 1951. godine u kojem redateljsku dužnost dijeli sa Josipom Sudarom, te “Začarani dvorac u Dudincima” 1952. godine koji je režirao samostalno po scenariju spomenutog Hadžića, a sa scenografijom Ismeta Voljevice. U ovim filmovima Vukotić baštini diznijevsku takozvanu punu odnosno realističnu animaciju, a rad na njima predstavlja temelj kasnijeg radikalizma u kojem je trebalo svladati ono što ćeš kasnije izvrnuti i promijeniti. Nakon crtanih reklama (1954 — 55), izrađivanih u suradnji s budućim kolegama Nikolom Kostelcom, Aleksandrom Marksom i drugima, 1956. nalazi se među utemeljiteljima Studija za crtani film Zagreb filma gdje je kao crtač, animator, redatelj i scenarist radikalizirao koncept “reducirane animacije” kojega odlikuju stiliziran, plošni crtež i modernističke elipse, a u interakciji s modernom sadržajnom razinom u kojoj prevladavaju ozbiljne, odrasle teme kao što su otuđenje, kritika tehničke civilizacije, slutnja atomskog rata. Tijekom najplodnije i najuspješnije faze svog filmskog stvaralaštva Dušan Vukotić kao scenarist i redatelj sudjeluje u nastanku mnogih uspješnih, formalno vizionarskih, tematski složenih i nagrađivanih kratkih animiranih filmova od kojih valja izdvojiti “Cowboy Jimmy” koji je nagrađen u Berlinu, “Čarobni zvuci”, “Abra Kadabra” ( svi nastali 1957.), “Osvetnik”, “Koncert za mašinsku pušku” (1958.). U svom prvom autorskom crtanom filmu “Piccolo” iz 1959. Vukotić radi kao crtač, animator, redatelj i scenarist te za taj film prima nagrade na festivalima u Oberhausenu i u Karlovym Varyma.
U trenutku kada se odvijaju prvi ovdašnji pokušaji produkcije animiranih filmova, zagrebački animatori, a među njima i Vukotić, nisu imali gotovo nikakvih spoznaja o načinu kako funkcioniraju svjetski, a posebno američki animacijski studiji. Literature praktički nije bilo te su animatori Zagreb filma morali odgonetavati rješenja i znanja koja su američki kolege odavno svladali. I tako prvi crtano-filmski pokušaji obiluju imitacijom, nezgrapnostima te početničkim pogreškama, no upravo će se neke od tih pogrešaka ispostaviti kao najvažniji iskorak i glavne komparativne prednosti zagrebačke škole. Iako je neosporno da je u praktičnom smislu revolucionarni iskorak zapravo nastao ne toliko zbog spontane potrebe da se nadiđe diznijevska puna animacija s mnogo folija i njezina temeljna sklonost antropomorfizmu, nego zbog toga što je budžetski skroman Studio za crtani film, osobito na svojim entuzijastičkim počecima, bio prisiljen štedjeti na materijalu (folijama) i na broju radnih dana što je u znatnoj mjeri pripomoglo da se otkrije i primijeni ona vrsta reducirane animacije koja će postati zaštitnim znakom škole. Upravo u izostanku kompleksa i spremnosti na rizik te istraživanje nalaze se glavne prednosti ovdašnjih autora. Među njima se posvećenošću i koncentracijom isticao upravo Vukotić. Nakon svega ostaje činjenica da je animacija najvažniji doprinos hrvatske kulture svjetskoj umjetničkoj sceni dvadesetog stoljeća, a Studio za crtani film Zagreb filma, u svijetu odmah prozvan Zagrebačkom školom crtanog filma, postao je predvodnikom animacijske revolucije na svjetskoj umjetničkoj sceni.
Nakon što je spomenutim filmom “Surogat” ostvario najveći uspjeh hrvatske kinematografije u čitavoj njenoj povijesti Vukotić nastavlja eksperimentirati i u daljnjem animatorskom radu te tako nastaju filmovi “Igra” (1962.) nagrađena opet u Oberhausenu te u francuskom Annencyu i “Mrlja na savjesti” (1968.) u kojoj kombinira igrane i crtane elemente.
Tijekom šezdesetih Vukotić se okreće dugometražnom igranom filmu te tako snima dječji film fantastike “Sedmi kontinent” 1966. godine za koji prima nagradu publike pulskog filmskog festivala. Do kraja karijere snima još dva dugometražna igrana filma: “Akciju stadion” po scenariju Slavka Goldsteina te “Gosti iz galaksije”. Ipak, njegov je igranofilmski opus objektivno slabiji i važnošću zasjenjen ostvarenjima na polju animacije. Od 1967. do umirovljenja 1990. bio je profesor filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, pri tome od 1975. kao redoviti profesor. Tijekom devedesetih Vukotić je zbog crnogorskog porijekla izoliran i maknut na stranu, a čak su mu u najsramnijoj epizodi duge povijesti Zagreb filma bila zatvorena vrata kultne zgrade u Vlaškoj 70. No usprkos ovim dnevnopolitičkim pokušajima da ga se gurne u stranu, Vukotićev je doprinos hrvatskoj, jugoslavenskoj i svjetskoj animaciji i čitavoj avanturi svjetskog filma nemoguće zabraniti i zaboraviti te su mu stoga vrata svih međunarodnih filmskih enciklopedija, filmoloških publikacija i istraživanja zauvijek otvorena. Umro je od infarkta 1998. godine u Krapinskim toplicama.
Nikola Strašek