Rođen 1923. u Omišu, umro 2020. u Zagrebu. Studirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Od 1942. godine ilegalan je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a godinu kasnije odlazi u rat. Nakon rata bavi se književnom i kazališnom kritikom, jedan je od urednika časopisa Izvori. Godine 1949. postaje direktor Jadran filma te ima jedinstvenu priliku učiti i upoznavati sve trendove svjetskog filma. Kao redatelj debitira filmom U oluji (1952), potom snima komediju Jubilej gospodina Ikla (1955). S Vladimirom Tadejem 1957. piše scenarije za više crtanih filmova Zagreb filma. Iste godine svojim prvim animiranim filmom Strašilo (1957) Mimica najavljuje kako ga podjednako zanimaju i društvenopolitički okvir i složeni odnosi svjesnih i podsvjesnih želja koji čine ljudski doživljaj istog. Međutim tek će sljedećim filmom pronaći i umjetnički izraz tih interesa – film Samac (1958) zasigurno je jedan od najvažnijih filmova ukupne povijesti hrvatske animacije, također i jedan od prvih potpuno umjetničkih narativnih animiranih filmova u globalnim okvirima. Kafkijanska meditacija o izolaciji u birokratskom sistemu potpuno se odriče opisno-narativne forme i koristi suvremeni likovni izraz u pokušaju oslikavanja apstraktnih osjećaja. Iako Mimica nije bio crtač, kao autor iznimno uspješno bira suradnike, i nakon Samca slijede izrazito likovno osviješteni animirani filmovi. To su redom klasici hrvatske kinematografije s kojima postiže velik uspjeh u svijetu (nagrade na velikom broju međunarodnih festivala) te se nameće kao jedan od prvaka Zagrebačke škole animiranog filma – filmovi Happy End (1958), Inspektor se vratio kući (1959), Kod fotografa (1959), Jaje (1959), Mala kronika (1962), Tifusari (1963).
Scenarist je zapaženih crtanih filmova Muha (Aleksandar Marks i Vladimir Jutriša, 1966), Krotitelj divljih konja (Nedjeljko Dragić, 1966) i Pozivnica (Branko Ranitović, 1970). Godine 1961. u Italiji režira spektakl Tvrđava Samograd (Solimano il conquistatore, 1961), a zatim u Zagrebu uspješne kratkometražne igrane filmove Telefon (1962) i Ženidba gospodina Marcipana (1963). Od sredine šezdesetih napušta animaciju i u potpunosti se posvećuje igranom filmu.
Snimio je film Prometej s otoka Viševice (1965), za koji je na festivalu u Puli osvojio Veliku zlatnu arenu i Srebrnu arenu za režiju. Slijede, također nagrađivani, filmovi Ponedjeljak ili utorak (1966), Kaja, ubit ću te! (1967) i Događaj (1969). Svi ti Mimičini filmovi čine važan dio stvaralačkog uspona autorskog filma bivše Jugoslavije šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon toga slijede Hranjenik (1970), Makedonski dio pakla (Makedonskiot del od peklo, 1971), Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978), u kojima je tematski vidljiva zaokupljenost ratom, borbom za fizičku i duhovnu slobodu, golgotom i etikom revolucije. Posebnu cjelinu u Mimičinu opusu čine filmovi Seljačka buna 1573 – nagrađen Velikom brončanom arenom u Puli – i njegov zadnji igrani film Banović Strahinja (1981). Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (1986).
