Eduard Galić

Hrvatski televizijski i filmski redatelj i scenarist (Trogir, 11. VIII. 1936.). Diplomirao je 1960. arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1961.–65. bio asistent za srednjovjekovnu arheologiju. Debitirao je kao TV redatelj 1963. adaptacijom romana Janka Leskovara Propali dvori za Televiziju Zagreb, a filmsku karijeru započeo nizom zapaženih kratkometražnih dokumentarnih i igranih filmova 1965.–69., među kojima se ističu Sunt lacrimae rerum (1965), Predvečerje (1966), Klesari (1968), Istarska pjesmarica (1969) i Majka Božja Letnička (1972). Redateljske karakteristike vidljive u tim filmovima – rafinirani vizualni stil, kontemplativnost te zanimanje za povijest – potom, u golemom televizijskom opusu, usmjerava na TV djela biografske, povijesne, kulturnopovijesne i likovnopovijesne tematike, režirajući više od stotinu dokumentarnih filmova i pedesetak TV drama te više od 40 adaptacija književnih djela. Istaknute su mu TV adaptacije Posljednji Stipančići (prema romanu Vjenceslava Novaka, 1968), Dnevnik Očenašeka (miniserija u četiri epizode, prema romanu Vjekoslava Majera, 1969), Sam čovjek (miniserija, prema romanu Ive Kozarčanina, 1970), Tomo Bakran (dvodijelni film, prema noveli Miroslava Krleže, 1978), Putovanje u Vučjak (TV serija u 15 epizoda, prema drami M. Krleže, 1986–87; također igrani film Horvatov izbor, 1985), Svila, škare (prema romanu Irene Vrkljan, 1987) i Tuđinac (miniserija, prema romanu Dinka Šimunovića, 1992), kao i Izdanci iz opaljenog grma (prema prozi Veljka Petrovića, 1972) te više epizoda u seriji Beogradske priče (prema novelama Sime Matavulja, 1976); TV drame i filmovi Paradoks (1965), Prikupljanje hrabrosti (1966), Gorčina u grlu (1973), Predvečerje puno skepse (1988), Dioskuri (1991), Sokak triju ruža (1992), Jaguar (1992), Olovna pričest (1995), Šokica (1997) i Starci (2001); biografske TV serije Dimitrije Tucović (1974), Nikola Tesla (1977) i Svetozar Marković (1981., i igrani film 1980); adaptacije kazališnih predstava Muka sv. Margarite (1973), Novela od kapetana (1980) i Krležijada (1996). Također je režirao šest od 14 epizoda zapažene ratne TV serije Nepokoreni grad (1982). Režirao je i nekoliko dugometražnih igranih filmova (Crne ptice, 1967., o bijegu iz koncentracijskog logora; Za ona dobra stara vremena, 2018; Šesti autobus, 2022., o potrazi za ocem nestalim tijekom Vukovarske bitke) te dokumentarnu seriju u 30 nastavaka Heroji Vukovara (2008). Autor je i niza dokumentarnih filmova: Bijeli anđeli (1970), Đurđica Bjedov ili O sreći (1974), Istarska pjesmarica (1968), Kaštelanski zaljev (1989), Klesari (1967), Majka božja letnička (1972), Majstor Radovan i njegovo vrijeme (1991), Muzika u Grožnjanu (1976), Sveta (1967), Pred odlazak (1978), Pred zoru (1974), Predvečerje (1966), Quorum (1988), Starci (1970), Sunt lacrimae rerum (1965). Dobitnik je Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo (2015).