Iako je “Zagreb film” zapravo naziv produkcijske kuće odnosno filmskog poduzeća osnovanog 1953. godine od strane Društva filmskih radnika Hrvatske, prva asocijacija koju u meni ova sintagma, kao i famozni logo ove firme — propeti konjić — oduvijek budi, dječja je, a priziva crtanu seriju Profesor Baltazar i njenog istoimenog junaka čije su avanture i spasonosni izumi nastali u fantastičnom laboratoriju obilježili i moje i mnoga druga djetinjstva širom svijeta. Druga asocijacija, ona iz već nešto odraslije dobi, odnosi se na specifičnu estetiku i vizualni imaginarij proizašao iz nekoliko mahom antologijskih crtanih filmova nastalih u takozvano “zlatno doba” u studiju za animirani film spomenute institucije.
Kada sam tijekom studija stjecao prvi pravi uvid i sveobuhvatni pregled filmske umjetnosti, njenih grana, rodova i pravaca, učeći kod profesora Peterlića teoriju i povijest filma, pojam “zagrebačka škola crtanog filma” koji je, impresioniran njome, skovao francuski filmski teoretičar, kritičar i povjesničar Georges Sadoul, automatski i bez dvojbi sam je svrstao na istu ravan kao i pojmove “njemački ekspresionizam”, “talijanski neorealizam” ili “francuski novi val”, to jest kao samosvojan, estetski inovativan i dosljedan filmski pravac čija je važnost i vrijednost unutar čitave priče o nastanku i evoluciji umjetnosti pokretnih slika objektivna i neosporna.
Zametak slavne škole možemo pronaći u redakciji satiričkog časopisa Kerempuh i njegovog spiritus movensa Fadila Hadžića, inače plodnog i svestranog kulturnog pregaoca koji se najviše istakao kao redatelj i scenarist dugometražnih igranih filmova, no stajao je i iza mnogih najuspjelijih kulturnih pothvata u Jugoslaviji. U tom listu surađuju Ismet Voljevica, Dušan Vukotić, Vladimir Delač, Borivoj Dovniković, Oto Reisinger i dr., dakle, buduća jezgra autora i suradnika za nastavak rada na crtanom filmu.
Drugi važan trenutak u nastanku škole i njenog posebnog estetskog senzibiliteta pronalazimo u slikarstvu, preciznije u djelovanju slikarske grupe EXAT 51 koja raskida sa socrealizmom i okreće se geometrijskoj apstrakciji. Grupa se zalagala za apstraktnu umjetnost, suvremene komunikacije i sintezu svih disciplina likovnoga stvaralaštva. U EXAT-u 51 sudjeluju Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Vladimir Kristl, Ivan Picelj, Božidar Rašica, Vjenceslav Richter i Aleksandar Srnec… Nekolicina njih postat će ključni autori zagrebačke škole. Likovnoj dimenziji treba pridodati glazbenu odnosno auditivnu, gdje ključan utjecaj ima Zagrebački biennale suvremene glazbe koji sustavno od početka šezdesetih godina upoznaje našu sredinu s novim tendencijama i kretanjima u svjetskoj glazbi.
U takvoj sredini, prožetoj idejama modernizma i po svemu sasvim suvremenoj, u optimističnoj atmosferi novog doba, nakon tek desetak godina ranije završenog svjetskog rata, nastat će majstorska ostvarenja kao što su “Premijera” i “Na livadi” Nikole Kostelca, “Samac” i “Inspektor se vraća kući” Vatroslava Mimice, “Šagrenska koža” i “Don Quijote” Vladimira Kristla te “Koncert za mašinsku pušku” i “Surogat” Dušana Vukotića — redom kratki animirani filmovi koji usprkos činjenici da svaki za sebe odražavaju snažan autorski pečat i senzibilitet navedenih redatelja, istovremeno dijele estetske karakteristike, kreativne postupke i duh sredine u kojoj su nastajali. Ta sredina je grad Zagreb odnosno prostorije Zagreb filma u Vlaškoj ulici pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kada tamo nastaje novi pristup crtanom filmu odnosno razvija se tehnika reducirane animacije te se prekida monopol Walta Disneya i njegove “pune animacije” koja oponaša stvarnost odnosno igrani film. I dok je za standardni crtani film bilo potrebno dvanaest do petnaest tisuća crteža, Nikola Kostelac i Dušan Vukotić rade 1954. godine niz reklamnih crtića te uslijed nedostatka novca koriste minimalni broja folija i broj crteža svode na četiri do pet tisuća, te tako iz nužde stvaraju novu koncepciju reducirane animacije.
Autori zagrebačke škole izokreću dominantne postulate i umjesto dominantne opisne animacije uvode reducirane forme crteža, izraženiji pokret, plošnost, dvodimenzionalnost i geometričnost likova zazivajući apstraktno slikarstvo i suvremene tendencije likovnih umjetnosti. Zvuk također koriste na nov i drugačiji način, zanemarujući dijalog i koristeći šumove i zvučne efekte koji nisu tu da prate realno kretanje i osiguravaju realističnost, već se javljaju kao kontrapunkt ili pak ravnopravni dio radnje te čitavo djelo obogaćuju značenjem i daju mu slojevitost.
I dok su s tehničke, odnosno formalne strane na samoj oštrici progresa i inovacije, ostvarenja zagrebačkih animatora u isto vrijeme prožima istinski humanizam kojim obrađuju ozbiljne, univerzalne teme usredotočene na ljudsko postojanje u svijetu, ali i svijet u svakom pojedincu. Autori često posežu za klasičnim književnim predlošcima pisaca kao što su, na primjer, Čehov i Cervantes, a općenito temama korespondiraju s formalnim prekidom s američkom tradicijom i zaustavljanjem njenih infantilizirajućih stremljenja.
No priča o produkcijskoj kući Zagreb film ne zaustavlja se sa studijom animacije i njegovim međunarodnim uspjesima jer od osnutka do danas Zagreb film proizvodi i igrane i dokumentarne filmove. Poznate su i animirane serije za djecu poput “Inspektora maske”, spomenutog “Profesora Baltazara”, “Malih letećih medvjedića”. Većina ovih filmova distribuirana je internacionalno, a najveći uspjeh na svjetskoj razini postigao je poznati lik Profesora Baltazara. Kroz sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog stoljeća dolaze novi autori koji svejedno nastavljaju pronositi duh zlatnog doba. Tome svjedoče djela Borivoja Dovnikovića, Pavla Štaltera, Aleksandra Marksa, Zlatka Boureka, Zlatka Grgića, Ante Zaninovića, Milana Blažekovića, Nedeljka Dragića, Dragutina Vunaka i Borisa Kolara. Isto tako, autori zagrebačke škole poput Mimice i Vukotića nastavljaju slijediti filmski poziv snimajući manje ili više zapažene, no svakako važne dugometražne igrane filmove unutar nacionalnog ili tadašnjeg jugoslavenskog filmskog korpusa.
Promatrajući dostignuća zagrebačke škole iz današnje perspektive i svjestan konteksta unutar kojega je djelovala, sa sigurnošću mogu zaključiti da se radi o iznimno bitnom, prekretničkom pravcu unutar svjetske kinematografije, odnosno njene crtano-filmske grane, a što se tiče nacionalne filmske povijesti škola svakako predstavlja trenutak u kojem su filmaši i filmofili čitavog svijeta uprli pogled prema maloj zgradi u centru Zagreba gdje se odvijala prava revolucija u animaciji. Na taj način ona postaje upečatljiva legitimacija i važan prilog ukupnom stvaralačkom podvigu čovječanstva u posljednjih stotinu dvadeset i devet godina poznatom kao filmska umjetnost. Na simboličkoj razini čitava stvar kulminira priznanjem američke akademije u vidu nagrade Oscar filmu “Surogat” Dušana Vukotića kao prvoj nagradi za animirani film dodijeljenoj nekome izvan Sjedinjenih Američkih Država. Činjenica da je to do danas jedini Oscar ne treba uzimati za zlo hrvatskoj kinematografiji, ali svijetli primjer ove izvanredne generacije filmskih radnika i stvaraoca treba uzeti kao zalog te ponijeti sa sobom u budućnost kojoj su tako iskreno i s nadom hrlili autori zagrebačke škole crtanog filma.
Nikola Strašek