Modernizam u filmu, iako je u mnogočemu vrlo sličan modernizmu u drugim umjetnostima, ipak prelazeći iz razdoblja klasične naracije u fazu modernističkog pristupa filmskom jeziku poprima neke sasvim specifične značajke. I dok modernizam u drugim umjetnostima dolazi kao dio zeitgeista i nadovezuje se na tradiciju staru tisućama godina, filmska umjetnost iza sebe ima tek nekoliko desetljeća tijekom kojih se film iz sajmišne atrakcije pretvorio u samosvojnu, masovnu i najpopularniju umjetnost. Možemo reći da se radi o trenutku kada film postaje svjestan samoga sebe kao zasebne, neistražene i nove umjetnosti. Upravo su zato modernistički filmovi preokupirani osobnošću i psihologijom samih autora, zatim likova, a na koncu i gledatelja. Modernizam istražuje mogućnosti forme, medija, tehnologije i filmske komunikacije te sam sebe razotkriva kao djelo, kao dio umjetnosti i kao rezultat određenog procesa. Modernistički filmovi skloni su alegoriji te često govore o stvarima, pojavama i svijetu daleko od svoje primarne tematske inspiracije. Budući da je do tada film tražio i uspostavljao vlastite osnove, iznalazio filmski jezik, granice izraza, mogućnosti produkcijske i tehničke prirode te izgradio sustav klasične naracije, modernizam donosi svježa rješenja pa su modernistički filmovi često slobodno strukturirani oponašajući ljudsku struju svijesti i asocijativne nizove, dok istovremeno istražuju i naturalistički, dokumentarni pristup kao odraz realističnih tendencija i interesa. Stoga elementi dokumentarnog sve češće ulaze u igranofilmska djela, što se odlično očituje u talijanskom neorealizmu kao jednom od najvažnijih filmskih pokreta u svjetskoj kinematografiji, no dokumentarističke elemente možemo primjetiti već i u “Građaninu Kaneu” Orsona Wellesa iz 1941. godine. Upravo u to vrijeme, odnosno sredinom 20.stoljeća, na scenu stupa novi pristup animaciji odnosno crtanom filmu koji je do tada bio čvrsto u rukama američkog producentskog diva Walta Disneya. Taj novi pristup dolazi iz zagrebačke Vlaške ulice gdje je 1956. godine osnovan Studio za crtani film produkcijske kuće Zagreb film. On unosi revoluciju u stvaralačko polje na sličan način na koji se velike promjene nerijetko događaju – ne u centru nego negdje na periferiji. I dok je američka animacija pokušavala oponašati stvarnost i crtežom doći do što višeg stupnja realističnosti, autori s “periferije” okrenuli su se u suprotnom smjeru unoseći u ctani film mnoge odlike modernog slikarstva, arhitekture i suvremenog svijeta uopće. Važno je istaknuti da je rad zagrebačke škole jedinstvena, stilski i poetički zaokružena modernistička struja filmske animacije koja je zbog svoje sklonosti suvremenom slikartsvu često nazivana i “slikarskom animacijom” ili “animirano slikarstvo”. Zagrebačka škola animacije i stvaralaštvo njenih autora s jedne strane se u potpunosti poklapaju s osnovnim stremljenjima modernizma, a s druge u njih unose originalna i specifična promišljanja i propitkivanja filmske i animirano-filmske forme. Uz to se, također, ističu upotrebom alegorije kao izrazito potentne i podatne stilske figure koja dopušta autorima da, kroz na prvi pogled infantilnu i neozbiljnu filmsku vrstu, progovore o najozbiljnijim filozofskim, političkim i egzistencijalnim pitanjima suvremenog čovječanstva. Tako se mnogi kratki animirani filmovi zagrebačkih autora bave ozbiljnim pitanjima kao što su: otuđenje pojedinca u suvremenom svijetu obuzetom tehnologijom ili strašni potencijal ratova u sjeni nuklearne katastrofe. Koristeći relativnu stvaralačku slobodu proizašlu iz slabije zainteresiranosti cenzora i vlasti za animirani film, autori zagrebačke škole inventivnim, sofisticiranim i raznovrsnim djelima reagiraju na dominantne ideološke postulate vremena u kojem stvaraju i žive. Njihova su ostvarenja prožeta slobodarskim duhom igre i eksperimenta, koriste se tehnikama nadrealizma, alegorije i geometrijske apstrakcije te satiričnom oštricom zadiru duboko ispod blještave površine potrošačkog društva, tehnokracije i bezumnog progresa. Često uzimaju za predložak neka od najvažnijih i najpoznatijih djela svjetske književnosti koja zatim u stiliziranom, apstrakciji sklonom svijetu zadobivaju novu snagu i progovaraju o univerzalnim stvarima na sasvim svjež i originalan način. Plošni likovni grafizam u izvedbi likova i objekata te reducirana animacija (koja preskače faze u pokretu napuštajući disneyevsko oponašanje igranofilmskoga pokreta) elementi su koji Školu čine dijelom izrazito modernističke struje, a tomu pridonose i filozofična alegoričnost, odnosno teme dehumanizacije i otuđenja te antimilitarističke i humanističke parabole. Filmovi zagrebačkih autora i inovativna rješenja kojima su obilovali njihovi kratki crtani filmovi neće ostati neprimijećeni pa nije čudno što su mnogi i nagrađeni na najvažnijim svjetskim festivalima što je kulminiralo nagradom američke akademije filmu Dušana Vukotića “Surogat” 1962. godine. Važnost zagrebačke škole crtanog filma otkriva već sama činjenica da se radi o međunarodno priznatom i usvojenom nazivu za specifičnu stilsku formaciju u povijesti animiranog filma. Tako danas studenti povijesti umjetnosti, književnosti i filma, studenti montaže, snimanja, glume i režije diljem svijeta na isti način na koji uče o na primjer francuskom Novom valu ili o Novom njemačkom filmu sedamdesetih, moraju usvojiti i učiti imena Nikole Kostelca, Vladimira Kristla ili Vatroslava Mimice jer povijest filmskog izražavanja neizostavno je obilježena djelima ovih majstora.
Nikola Strašek