Animator i redatelj crtanih filmova.
Rođen 1923. u Zagrebu, umro 1984. u Zagrebu. Od 1951. u Duga filmu radi kao animator na disneyjevskoj anegdoti Revija na dvorištu (A. Lušičić), od 1952. do 1954. u Zora filmu radi na prvom hrvatskom crtanom filmu u boji (N. Kostelac, Crvenkapica), u kojem se disneyjevski model prvi put osjetnije napušta. Od 1956. do umirovljenja 1983. zaposlen u Zagreb filmu, gdje je započeo kao glavni animator u Vukotićevim (Nestašni robot, 1956; Cowboy Jimmy i Čarobni zvuci, oba 1957; Abra Kadabra, 1958) i Mimičinim filmovima (Strašilo, 1957; Samac, 1958; Inspektor se vratio kući i Kod fotografa, oba 1959) te se okušao u različitim animacijskim stilovima i privukao svjetsku pozornost.
Animirao je, među ostalim, u Vunakovim filmovima disneyjevsku figuraciju u Malom vlaku (1959) i geometriziranu poluapstrakciju u Čovjeku i sjeni (1960), pokrenuo mnoštvo nadrealističkih karikatura Z. Boureka (I videl sem daljine meglene i kalne, 1964), služio se različitim animacijskim tehnikama u Maski crvene smrti P. Štaltera i B. Ranitovića (1969) te ‘oživio mrlju’ u Vukotićevu igrano-crtanom filmu Mrlja na savjesti (1967). Bio je glavni animator i u filmovima Romeo i Julija i Balada (I. Vrbanić, oba 1958), Put u svemir (B. Marjanović, 1958), Djevojka za sve (Kostelac, 1959), Sanjar (Ranitović, 1961), Krotitelj divljih konja i Možda Diogen (N. Dragić, 1966. i 1967), Kišobran (Z. Gašparović, 1972), Slika (R. Gvozdanović, 1974) te u nekim filmovima serija Z. Grgića Maxi Cat (1975 — 76) i Profesor Baltazar (1977 — 78).
Surađujući u Mimičinim filmovima, povezuje se s A. Marksom, pa od 1960. zajednički djeluju (Marks je i crtač, a Jutriša animator). Uz dječje filmove nastavljaju nizom filmova (Metamorfoza, 1964; Sizif, 1967; Pauk, 1969; Ecce homo, 1971; Mòra, 1977; Crna ptica, 1980) bliskih Mimičinu filozofsko-animacijskomu modelu. Kao ‘svojevrsni prototip za ove teške, kafkijanske jezovite predodžbe strave i užasa u ekspresionističkom stilu’ (I. Škrabalo) u njihovu filmu Muha (godine 1966. prema Mimičinu scenariju, Grand prix u Oberhausenu 1966, I. nagrada za animirani film u Beogradu, II. nagrada za crtani film u Trstu i Nagrada grada Zagreba, sve 1967, Grand prix ‘Golden Hugo’ u Chicagu, 1969), zakočenim i usporenim pokretom te monumentalizacijom oblika otkrivaju nove ekspresivne mogućnosti u animaciji. Ta štednja u pokretima u službi ideje filma (‘stilizirana animacija’), organski srasla s originalnom Marksovom likovnom ikonografijom, vrhunski je domet redukcije kojom se Zagrebačka škola crtanog filma nametnula na svjetskoj sceni. Smatran je jednim od prvaka te škole i jednim od najboljih animatora svjetskoga crtanoga filma uopće.
