Djelovanje na gledateljevu doživljajnost destrukcijom uobičajenih, konvencionalnih načina viđenja jedno je od temeljnih obilježja avangarde. Ta činjenica uvjetuje i pokušaj ispravljanja važnosti temeljnih orijentacijskih točaka ljudskog bića: prostora i vremena. Avangardisti su to pokušali riješiti, prije svega, lišavanjem filma priče, dakle, logičnog uzročno-posljedičnog zbivanja. Francuski redatelj Rene Clair to je uspio učiniti u komediji Pariz koji spava, komičnoj priči o ludom znanstveniku koji je “đavolskim” zrakama paralizirao sav život u Parizu. Zaustavljanjem vremena pomoću lude naprave koju je izmislio sumanuti znanstvenik, stanovnici Pariza zaustavljeni su u najneobičnijim pozama. Svi restorani, galerije, banke i ulice izgledaju kao jedinstven, ogromni muzej voštanih figura. Samo se mala skupina ljudi zatekla na Eiffelovu tornju pa ih “đavolske” zrake nisu zahvatile. Tako oni postaju svjedoci čudnovatog stanja u kojemu se našao najživlji grad na svijetu, Pariz. Clair je ovim filmom uspio pokazati da je fantastičnost imanentna filmskoj umjetnosti, a na formalnom planu među prvima je pokazao estetsku i dramaturšku vrijednost tzv. stop-fotografije unutar strukture filma.

Namjena: srednja, viša i visoka škola

Proizvodnja: Francuska, 1922.-1923.

Režija: Rene Clair

Šifra: 70

Šifra kazete: 61

Trajanje: 38 minuta, c/b